Bert Hellinger

Tvorac obiteljskih konstelacija je Nijemac Bert Hellinger. Rođen je 1925. godine. Studirao je filozofiju, teologiju i pedagogiju. Radio je 16 godina kao misionar u južnoj Africi u plemenu Zulu. Nakon toga radio je kao psihoanalitičar. Pod utjecajem grupne dinamike, primalne terapije, transakcijske analize i raznih hipoterapeutskih postupaka razvio je vlastitu formu obiteljskih konstelacija, koja je danas prihvaćena širom svijeta i primjenjuje se u mnogim područjima. Na primjer u psihoterapiji, savjetovanju u raznim kompanijama, medicini, životnom i odgojnom savjetovanju i brizi o duši u širem smislu. Bert Hellinger je napisao više od 80 knjiga, koje su prevedene na 27 jezika, među ostalim na arapski, mongolski i kineski. Mnoge od njegovih ranih knjiga iskazuju ga kao filozofa i mudrog učitelja vlastitog izričaja, koji se neposredno obraća duši i dira je dubinski bez okolišanja.

… Hellinger je nepokolebljiv u svojoj mirnoj suosjećajnosti dok radi sa obiteljima koje se suočavaju sa najtežim problemima - teškom bolesti i smrti, samoubojstvom, nevjerom, rastajanjem i razvodom, incestom, abortusom - uvijek u potrazi za rješenjima koja će povratiti ljubav. I začuđujuće je kako često pomaže ljudima da nađu nadu i konstruktivno djelovanje usred njihove patnje. Ali može biti i vrlo odlučan u obrani onih koji se ne mogu sami obraniti, ili onih koji su zapostavljeni. Mnoga njegova zapažanja su zapanjujuća i provokativna…

"Krivnja i nedužnost nisu isto što i dobro i zlo. Religiozni i politički zločini, na primjer, su obično počinjeni s čistom savješću."…

Bert Hellinger je otkrio nešto o ljubavi u intimnim odnosima što pokreće ljude i mijenja im živote. Pronašao je ovo: Ako želite da ljubav cvjeta, morate činiti ono što ona zahtjeva i suzdržavati se od onoga što joj šteti. Ljubav slijedi skrivene zakone Velike Duše. Terapeutski rad, dokumentiran u ovoj knjizi, pokazuje što se događa kada se povrijede ovi zakoni ljubavi. Isto tako, pokazuje ozdravljenje kada se intimni odnosi dovedu u red. Pokazuje kako nevina dječja ljubav slijepo ponavlja ono što je štetno i kako rane, nanesene nepoštivanjem zakonitosti ljubavi od mnogih članova obitelji, utječu na živote mlađih članova, baš kao što se valovi i mreškanje rijeke, uzrokovani podvodnom stijenom uzvodno, i dalje stvaraju i šire još dugo nizvodno…

Sistemske zakone koji reguliraju ljudske odnose možemo usporediti sa zračnim vrtlogom - ne možemo ga vidjeti dok ne zahvati pustinjski pijesak ili palo lišće koje baca kovitlajući ga u zrak. Poznajemo vjetar samo zbog njegovog djelovanja na vidljivi svijet. Zakonitosti ljubavi su dinamične, sistemske sile koje pušu i vrte se u našim obiteljima i intimnim odnosima. Poznajemo nered uzrokovan njihovom uznemirenošću, kao što lišće poznaje vjetar, u našoj patnji i bolesti. Isto tako poznajemo njihov harmoničan tijek kao osjećaj dobrobiti u životu.

Nisu sve patnje i bolesti uzrokovane smetnjama u našim odnosima, naravno, ali budući da obično možemo nešto poduzeti kod patnje izazvane ovim sistemskim turbulencijama, one su poseban fokus našeg rada. Kada razumijemo sistemske zakone koji omogućuju ljubav, možemo pomoći obiteljima koje pate, ali i pojedincima, da pronađu rješenja i promjene svoje psihološko stanje. Dirljivo je promatrati promjene na klijentima kada se obnavljanje zakonitosti ljubavi spontano pretvara u nježnu i intimnu ljubav i nakon dugotrajnog perioda mržnje, ljutnje i zlostavljanja. Ali samo snagom volje ne možemo doseći taj sistemski ekvilibrij koji dozvoljava ljubavi da procvjeta. Kao što Bert Hellinger kaže, "Razumjeti zakonitosti ljubavi je mudrost. Slijediti te zakonitosti, s ljubavlju, je poniznost."

Obzirom da su sistemske sile koje sputavaju ljubav u intimnim odnosima nevidljive prostim okom, kao i ljepota Saturnovih prstenova ili pokret jedne ćelije, moramo povećati našu moć zapažanja da bi ih mogli proučavati. Obiteljska konstelacija je instrument koji Bert Hellinger koristi da bi učinio vidljivom skrivenu dinamiku koja djeluje u međuljudskim odnosima.

Postavljajući obiteljsku konstelaciju, klijent odabire sudionike koji će predstavljati članove njegove obitelji i pokreće ih u prostoru sve dotle dok njihov položaj ne odgovara osjećaju, odnosno slici koju imaju o svojoj familiji. Sudionici postaju živi model obitelji i njihovih međusobnih odnosa. Nevjerojatna stvar je da, ako se obitelj postavi autentično, sudionici počinju imati osjećaje i misli vrlo slične onima članova obitelji koje u konstelaciji predstavljaju, bez ikakvog prethodnog znanja o njima.

Ne znamo kako je moguće da sudionici osjećaju osjećaje potpunih stranaca, a i Bert Hellinger odbija bilo kakva nagađanja u vezi s tim govoreći: "Nisam u mogućnosti objasniti taj fenomen, ali vidim da je to tako i zato ga koristim". Skepticima treba puno vremena da povjeruju da ljudi koji predstavljaju nekog drugog, njima nepoznatog, mogu osjetiti u sebi što ta osoba osjeća, što im treba i kako im se može pomoći. Mnogi primjeri ovog fenomena opisani su u ovoj knjizi, ali ako ste uvriježeni skeptik nećete se moći uvjeriti sve dok ne budete imali mogućnost i sami doživjeti taj fenomen. Ali nećete razumjeti materiju kojom se ova knjiga bavi ako ne ostanete otvoreni prema mogućnosti da skrivena sistemska dinamika može pokrenuti osjećaje sudionika u obiteljskoj konstelaciji kao što vihor može otpalo lišće podići u zrak.

Terapeuti različitih škola koriste metodu obiteljske konstelacije više od 30 godina kako bi rasvijetlili skrivenu zakonitost koja djeluje u sustavu intimnih međuljudskih odnosa. Bert Hellinger nije otkrio tu metodu, ali je otkrio kako se ova zakonitost može iskoristiti kada jednom postane vidljiva. Pronašao je kako ta metoda može biti upotrijebljena da bi pomogla identificirati ono što se može učiniti i kako se mogu iskoristiti reakcije sudionika da bi se ispravila obiteljska dinamika, tako da skriveni sistemski zakoni koje ljubav zahtijeva mogu biti ponovo uspostavljeni, dozvoljavajući ljubavi da slobodno teče. Ponavljam, teško je vjerovati, ali ponekad se ponašanje članova obitelji koji nisu ni bili prisutni mijenja na bolje nakon postavljanja obiteljske konstelacije…

Duhovnost Berta Hellingera je prizemna, utjelovljena, strastvena i životna. Ona obuhvaća svakodnevne živote običnih ljudi koji se bore sa svojim patnjama i svojom veličinom. Ona nas vuče u život, a ne diže nas iznad njega. Slavi ono što je jednostavno i obično, obraćajući se svima koji se bore sa ograničenjima koja sprečavaju dušu da ostvari u potpunosti svoj potencijal u svijetu. Ova knjiga nas podsjeća kako slušati svoju dušu i Dušu Velike Cjeline…

Postoji pet vrsta materijala u ovoj knjizi.

Tekst. Tekst se prvenstveno temelji na Hellingerovim predavanjima. Njegov jezik u tim predavanjima je zgusnut, poetičan, hipnotizirajući, gotovo proročanski - njegova namjera je obratiti se duši više nego razumu. Neki materijal je izostavljen, ali ništa nije izmišljeno. Primjeri su uzeti iz Hellingerove i moje psihoterapeutske prakse.

Priče i pjesme…

Pitanja i odgovori. Pitanja i Hellingerovi odgovori su uzeti iz mnogih izvora - iz pitanja postavljenih na njegovim radionicama, seminarima, javnim predavanjima, intervjuima i privatnim razgovorima. U nekim slučajevima čak sam sam postavio pitanja za koja sam mislio da trebaju jasan odgovor. Iako njegovi odgovori nisu točno ono što je rekao u radionicama, oni jasno odražavaju njegov stil i misao. Ova pitanja i odgovori isto tako dočaravaju dinamičnu atmosferu njegovih seminara.

Prijepisi video zapisa. To su točni zapisi stvarnog, kliničkog rada. Izmijenjeni su zbog jasnoće, a nebitan materijal je izostavljen, ali u velikoj mjeri predstavljaju "što se uistinu dogodilo". Kao i kod svakog prijepisa Hellingerov nepogrešiv ritam, njegova toplina, humor i prisebnost mogu biti predočeni samo djelomično. Mnogi ljudi su rekli da je gledanje video vrpci znatno olakšalo razumijevanje pisanog materijala. Neki su bili iznenađeni kako je Hellinger blag. Dodali smo važna pitanja i odgovore iz drugih izvora i nekih prijepisa i oni su jasno naznačeni. Koristili smo jednostavne dijagrame da bi dočarali dojam kretanja i prostornih odnosa predstavnika prilikom konstelacije…

Fenomenologija sistema bliskih odnosa

Krivnja, nedužnost i ograničenost savjesti

Ako pažljivo motrimo što sve ljudi čine da bi imali čistu ili nečistu savjest, vidimo da savjest nije ono što nam se na prvi pogled čini. Vidimo da:

• Čista ili nečista savjest nema puno veze s dobrom ili zlom; najgori zločini i nepravde su počinjeni sa čistom savjesti, a ponekad se osjećamo krivima radeći nešto dobro, ako se to razlikuje od onoga što drugi očekuju od nas. Tu savjest, koju osjećamo kao krivnju ili nevinost, nazivamo osobnom savjesti.

• Naša osobna savjest ima mnogo različitih mjerila, jedno za svaku vrstu odnosa: jedno mjerilo za naš odnos s ocem, drugo za odnos s majkom, jedno za crkvu, drugo za radno mjesto, odnosno jedno za svaku grupu kojoj pripadamo.

• Osim osobne savjesti, također smo podložni sistemskoj savjesti. Ovu savjest niti čujemo niti osjećamo, ali osjećamo njen učinak kada se povreda prenese s jedne generacije na drugu. Ova nevidljiva sistemska savjest, njena dinamika i zakonitosti tih skrivenih puteva ljubavi (Love's Hidden Symmetry) glavna su tema ove knjige.

• Nadalje, osim osobne savjesti, koju osjećamo, i sistemske savjesti, koja radi kroz nas iako ju ne osjećamo, postoji i treća savjest koja je dio veće cjeline. Slijeđenje ove, treće savjesti zahtjeva velik trud, možda čak i duhovni trud, jer nas trga od poslušnosti propisima naše obitelji, vjere, kulture, osobnog identiteta. Zahtjeva od nas, ako ju volimo, da ostavimo iza sebe ono što smo znali i slijedimo Savjest Velike Cjeline. Ova savjest je neizreciva i misteriozna i ne slijedi zakone osobne i sistemske savjesti s kojima imamo neposredniji odnos…

OSOBNA SAVJEST I NAŠI OSJEĆAJI KRIVNJE I NEDUŽNOSTI

U svim našim raznolikim odnosima, temeljne potrebe se izražavaju na složeni način:

1. Potreba za pripadanjem tj. za vezanošću

2. Potreba za održavanjem ravnoteže davanja i uzimanja tj. za uravnoteženošću

3. Potreba za sigurnošću društvenih konvencija i predvidljivosti tj. za redom

Ove tri potrebe osjećamo kroz nužnost poriva i instinkata i one nas podvrgavaju silama koje zahtijevaju pokoravanje, koje nas prisiljavaju i kontroliraju. One ograničavaju naš izbor i obvezuju nas, bez obzira želimo li mi to ili ne, na ciljeve koji nisu u skladu sa našim osobnim željama i užicima…

Kada naši postupci ugrožavaju ili naštete našim odnosima, osjećamo krivnju, a slobodu od krivnje tj. nevinost osjećamo kada im naši postupci pogoduju. Iskustvo krivnje i nevinosti tj. osjećaj za ono što pogoduje ili ugrožava naše odnose zovemo osobna savjest. Prema tome, naši osjećaji krivnje i nevinosti su primarno socijalni fenomeni …

Djelujući u skladu s našom potrebom za pripadanjem, savjest nas veže s osobama i grupama koje su neophodne za naš opstanak, bez obzira na to koje uvjete oni postavljaju za naše pripadanje. Iako hrast ne bira tlo na kojem raste, njegov okoliš utječe na njega i on se različito razvija na otvorenom polju, u dubokoj šumi, u zaštićenoj dolini ili visoko na vjetrovitom brijegu. Na isti način se djeca, bez pitanja, prilagođavaju grupama u kojima su rođena i vežu se za te grupe sa takvom sigurnošću koja podsjeća na utiskivanje. Mala djeca osjećaju vezanost uz obitelj kao ljubav i sreću, bez obzira na to da li ih obitelj hrani ili zapostavlja, i smatraju vrijednost i navike svoje obitelji dobrima bez obzira na to što obitelj vjeruje ili čini.

Osiguravajući pripadnost, savjest reagira na sve što unapređuje ili ugrožava naše vezivanje. Naša savjest je čista kada djelujemo tako da je naša buduća pripadnost grupi osigurana, a imamo nečistu savjest kada nismo u skladu s normama naše grupe i kada se bojimo da je naše pravo na pripadnost izvrgnuto opasnosti. Krivnja i nevinost imaju isti cilj. Oni nas mame i vode u istom smjeru, ljubomorno čuvajući našu vezu s obitelji i bliskim osobama…

Savjesno nijekanje očitog

Doktor je rekao grupi kako ga je sestra nazvala jedno jutro i zamolila da je posjeti jer se nije osjećala dobro i željela je njegovo profesionalno mišljenje. Posjetio ju je, kako je tražila, i razgovarali su jedan sat bez da su došli do jasnog zaključka. Predložio je da posjeti ginekologa. Učinila je to i rodila zdravog sina te iste večeri.

Doktor nije uočio da mu je sestra trudna, niti je ona bila svjesna svoje trudnoće, iako je i sama bila liječnik. U njihovoj obitelji nije bilo dozvoljeno da se zna za trudnoću i sva njihova medicinska znanja nisu ni jednom ni drugom omogućila da uklone tu blokadu njihove percepcije.

Drugačiji standard za svaku grupu

Jedini kriterij za savjest, koja služi vezivanju, su vrijednosti grupe kojoj pripadamo. Zbog toga, osobe koje dolaze iz različitih grupa imaju drugačije vrijednosti, a osobe koje pripadaju različitim grupama djeluju različito u svakoj grupi. Kada se promjeni naša društvena okolina, savjest mijenja boju kao kameleon da bi nas zaštitila u novoj situaciji. Imamo jednu savjest s majkom, a drugu s ocem; jednu za obitelj, drugu za radno mjesto; jednu za crkvu, drugu za večernji izlazak. U svakoj od ovih različitih situacija, savjest teži tomu da čuva našu povezanost i da nas štiti od napuštanja i gubitka. Drži nas u našoj grupi kao što pas čuvar drži ovce zajedno u krdu, lajući i ujedajući nas za pete dok se ne pomaknemo prema ostalima …

Nema mjesta

Starac je, približavajući se kraju svoga života, potražio prijatelja da mu pomogne naći mir. Kao mladi otac jednom je blago prigovorio sinu i dječak se objesio te noći. Sinova reakcija je bila neprimjerena očevoj opomeni, i starac se nikada nije oporavio od tereta gubitka i krivnje.

U razgovoru s prijateljem iznenada se sjetio razgovora sa sinom par dana prije samoubojstva. Njegova žena je tijekom večeri spomenula da će dobiti još jedno dijete. Sin je sav izvan sebe u plaču rekao: "O moj Bože! Ali nemamo dosta mjesta."

Kada se prisjetio razgovora, starac je shvatio tragediju u širem kontekstu: njegov sin se objesio da bi primio na sebe dio tereta siromaštva roditelja i napravio mjesta za drugog, a ne kao reakcija na blagu očevu kaznu. Starac je, shvativši da je i njegov sin volio, otkrio smisao. Rekao je: "Napokon sam našao mir, kao da sjedim pored tihog planinskog jezera."

Pripadanje zahtjeva isključenje onih koji su drugačiji

Kad god nas savjest veže jedne za drugog djelujući u korist pripadanja, također nas tjera da isključimo one koji su različiti i da im ne damo pravo članstva koje prisvajamo sebi. Tada za njih postajemo zastrašujući. Savjest nas, brinući se za naše pripadanje, vodi da onima koji su drugačiji učinimo ono čega se sami bojimo kao najgore posljedice krivnje - da ih isključimo. Ali kao što mi njih tretiramo sa čistom savjesti, tako i oni nas, zauzvrat, tretiraju u ime savjesti njihove grupe. Savjest koja čuva pripadanje, sprječava zlo unutar grupe, ali ukida zabranu za one koji su izvan grupe. Tada sa čistom savjesti činimo drugima što nam naša savjest zabranjuje da činimo pripadnicima naše grupe. U kontekstu religioznih, rasnih i nacionalnih sukoba, uklanjanje zabrana koje savjest nameće u vezi zla u grupi omogućava članovima te grupe da počine sa čistom savjesti zločine i ubojstva nad pripadnicima drugih grupa.

Zato krivnja i nedužnost nisu isto što i dobro i zlo. Činimo destruktivne i zle stvari sa čistom savjesti kada to služi grupama koje su nam potrebne za naš opstanak, a osjećamo se krivima ako radimo ono što je dobro, ali ugrožava naše članstvo u tim istim grupama…

SAVJEST I RAVNOTEŽA DAVANJA I PRIMANJA

Naši odnosi - naša iskustva krivnje i nedužnosti - počinju davanjem i primanjem. Osjećamo da imamo pravo na nešto kada dajemo, a osjećamo se obavezani kada uzimamo. Osciliranje između ostvarivanja prava i obveza je druga temeljna dinamika krivnje i nevinosti u svakom odnosu. Ona služi svim našim odnosima, jer i onaj koji daje i onaj koji prima su mirni samo kada su jednako dali i primili.

Dar ljubavi

Misionar u Africi je premješten u novo područje. Ujutro, kada je trebao otići, posjetio ga je čovjek koji je hodao par sati da bi mu dao mali iznos novca kao poklon za odlazak. Vrijednost novca bila je 30 centa. Misionaru je bilo jasno da mu je čovjek zahvaljivao jer, kada je bio bolestan, misionar je brinuo i posjetio ga par puta. Shvatio je da je 30 centa ogroman iznos za ovog čovjeka. Bio je u iskušenju da vrati novac, čak i da mu još malo nadoda, ali, razmislivši, prihvati novac i zahvali čovjeku. Budući da je sam dao s ljubavlju, bio je obavezan, također, primiti s ljubavlju…

Kada dobijemo nešto od nekoga, gubimo svoju nedužnost i neovisnost. Kada uzimamo, osjećamo se obavezani i dužni. Osjećamo tu obvezu kao nelagodu i pritisak i pokušavamo to nadvladati davanjem zauzvrat. Ne možemo ništa iskreno primiti, a da ne osjetimo potrebu za davanjem. Uzimanje je oblik krivnje.

Nedužnost se u ovoj razmjeni očituje kao ugodan osjećaj imanja prava na nešto, kada primimo u potpunosti, i kada, zauzvrat, damo malo više nego što smo primili. Osjećamo se nevino, bezbrižno i lagano kada smo u potpunosti primili i kada su naše potrebe zadovoljene, ali i kada smo potpuno dali zauzvrat.

Postoje tri tipična modela razmjene kojima se ljudi rukovode da bi osjetili i održali osjećaj nedužnosti u odnosima s drugima: post, pomaganje i puna razmjena.

Post

Neki ljudi održavaju iluziju nedužnosti tako što ograniče svoje sudjelovanje u životu. Radije nego da potpuno uzimaju što im treba i da se osjećaju obavezanim (zaduženim), oni se zatvaraju, povlače iz života i od potreba. Osjećaju se slobodni od potreba i obveza, i zato što ne osjećaju potrebu ne trebaju ni primati. Iako se ne osjećaju obaveznim prema nikome, njihova nedužnost je nedužnost neuključenog promatrača. Oni ne prljaju ruke razmjenom, pa se često smatraju uzvišeni i posebni. Ipak, njihovo uživanje u životu je ograničeno plitkoćom njihovog učešća, i osjećaju se prazno i nezadovoljno.

Ovaj stav se može vidjeti kod mnogih ljudi koji se bore s depresijom. Njihovo odbijanje da prihvate što život nudi razvija se prvo u odnosu s jednim ili oba roditelja, a kasnije se prenosi na druge odnose i sve dobre stvari življenja.

Neki ljudi opravdavaju svoje odbijanje uzimanja sa žalbom da ono što su dobili nije dovoljno ili da nije prava stvar. Drugi opravdavaju ne-primanje ukazujući na greške i ograničenja davaoca, ali rezultat je isti - sami ostaju pasivni i prazni. Na primjer, ljudi koji odbijaju ili osuđuju svoje roditelje - bez obzira na ono što su roditelji učinili - osjećaju se nepotpuno i izgubljeno.

Naprotiv, uočavamo upravo suprotno u ljudima koji su uspjeli prihvatiti roditelje onakve kakvi jesu i primiti od njih sve što im je dano. Oni doživljavaju ovo uzimanje kao neprekidan tok snage i okrijepe koji omogućuje da uđu u druge odnose u kojima također mogu obilno davati i primati - čak i ako su se roditelji prema njima loše odnosili.

Pomaganje

Neki ljudi pokušavaju održati osjećaj nedužnosti nijekanjem svojih potreba sve dok sami ne daju dovoljno, pa tek onda imaju pravo na nešto zauzvrat. Davanje prije primanja daje prolazan osjećaj superiornosti koji nestaje čim uzmemo ono što trebamo. Osobe koje radije održavaju osjećaj superiornosti i neovisnosti nego da dozvole drugima da im slobodno daju zapravo kažu: "Bolje je da se ti osjećaš obavezan prema meni nego ja prema tebi." Mnogi idealisti imaju ovaj stav koji je poznat kao "sindrom pomagača."

Ovakva egoistična borba za slobodu od potrebe je zapravo neprijatelj svakog odnosa. Tko god želi samo davati bez primanja, uz iluziju superiornosti, odbija dar života i poriče jednakost sebe i partnera. Drugi ubrzo ne žele ništa od onih koji odbijaju uzeti i povlače se ljuti i uvrijeđeni. Zbog toga su kronični pomagači često usamljeni i s vremenom postaju ogorčeni.

Puna razmjena

Treći i najljepši put prema nedužnosti u davanju i primanju je zadovoljstvo koje slijedi nakon obilne razmjene davanja i primanja, kada smo oboje dali i primili potpuno. Ova razmjena je u samom srcu odnosa: davatelj prima, primatelj daje. Oboje su jednako i davatelj i primatelj.

Ne samo da je ravnoteža davanja i primanja važna za ovu nedužnost, nego i količina. Malena količina davanja i primanja ne donosi veliku korist; veća razmjena nas čini bogatima. Velika količina davanja i primanja donosi osjećaj bogatstva i sreće.

Podizanje nivoa

Čovjek voli svoju ženu i želi joj nešto darovati. Ona, zato što ga voli, prihvaća zahvalno njegov dar i, kao posljedicu, osjeća potrebu da i ona da. Slušajući svoju potrebu i ona daruje mužu nešto za uzvrat i za svaki slučaj, doda još malo više nego što je sama primila. Zato što je dano u ljubavi, muž prima što je ponuđeno i također uzvraća sa malo više. Na ovaj način savjest nastavlja dinamičnu neravnotežu i ljubavni odnos ovog para se nastavlja sa sve većim nivoom razmjene davanja i primanja.

Ovakva radost nam ne pada s neba, nego je posljedica naše voljnosti da povećamo ljubav tako što trebamo i uzimamo u intimnom odnosu. Sa ovakvim velikim nivoom razmjene, osjećamo se lagano i slobodno, pravedno i zadovoljno. Od svih poznatih načina postizanja ravnoteže davanja i primanja, ovaj pruža daleko najdublje zadovoljstvo.

Održavanje ravnoteže davanja i primanja kada je uzvraćanje nemoguće

U nekim odnosima nesklad između davatelja i primatelja je nepremostiv, na primjer između roditelja i djece ili učitelja i učenika. Roditelji i učitelji su primarno davatelji, djeca i učenici su primatelji. Naravno, roditelji uzimaju od svoje djece i učitelj od svojih učenika. Ipak, ovo samo umanjuje nesklad, ne uklanja ga. U onim situacijama u kojima se ravnoteža ne može doseći uzvratnim davanjem, ravnoteža i zadovoljstvo se moraju postići na drugačiji način.

Roditelji su nekada i sami bili djeca, a učitelji učenici. Oni postižu ravnotežu davanja i primanja kada daju slijedećoj generaciji što su uzeli od prethodne. Djeca i učenici čine isto.

Börries von Münchhausen to predivno opisuje u slijedećoj pjesmi:

Zlatna lopta

Za ljubav koju mi je otac dao
nisam mu zahvalio.
Kao dijete nisam znao vrijednost dara.
Kao čovjek, postao sam pretvrd, previše kao čovjek.
Moj sin odrasta u muškarca, voljen strasno,
Kao nitko drugi, prisutan u srcu oca njegovog.
Dajem od onoga što sam jednom primio, onome
od koga to nije došlo, niti će biti vraćeno zauzvrat.

Moj sin sada postaje muškarac, misli kao čovjek,
I on će, kao i ja, slijediti svoj put.
Ja, promatrati ću, sa žudnjom, bez zavisti kako
on daje svom sinu ljubav što sam dao njemu.
Moj pogled je uprt u igru života,
duboko kroz hodnike vremena -
svatko smiješeći se baca zlatnu loptu,
a nitko je ne baca natrag
onome od koga je došla.

Što je prikladno za roditelje i djecu i učitelje i učenike može također biti primijenjeno gdje god ravnoteža davanja i primanja ne može biti postignuta preko pune razmjene. U svim takvim situacijama - na primjer, kod ljudi bez djece - možemo se osloboditi obveze tako što ćemo dati drugima ono što smo primili.

Izražavanje zahvalnosti

… Tko god osjeća iskrenu zahvalnost potvrđuje: "Daješ bez obzira da li ti mogu uzvratiti ili ne, i ja prihvaćam tvoj dar s ljubavlju." Tko god prihvati ovu zahvalnost potvrđuje: "Tvoja ljubav i priznanje moga dara dragocjeniji su od bilo čega drugog što bi mi mogao/mogla darovati."

Našom zahvalnošću potvrđujemo ne samo ono što dajemo jedni drugima, nego i što značimo jedno drugom.

Zahvalnost dostojna Boga

Čovjek je jednom osjećao da duguje Bogu veliki dug jer je bio spašen od smrtne opasnosti. Pitao je prijatelja što bi trebao učiniti da izrazi svoju zahvalnost na način dostojan Boga. Prijatelj mu je ispričao slijedeću priču:

Čovjek je volio ženu svim svojim srcem i zaprosio je. Rekla mu je da se neće udati za njega jer ima druge planove. Jednog dana, kada su prelazili cestu zajedno, žena je zakoračila ispred auta i bila bi pregažena da je čovjek nije povukao nazad. Tada se okrenula prema njemu i rekla: "Sada ću se udati za tebe!"

"Što misliš kako se čovjek osjećao?", upita prijatelj. Čovjek napravi grimasu, ali ne odgovori. "Vidiš", kaže prijatelj, "možda Bog isto osjeća za tebe."

Skloni smo doživjeti nezasluženu sreću kao nešto zastrašujuće, nešto što stvara zabrinutost, potajno vjerujući da će naša sreća pobuditi zavist drugih. Skloni smo misliti da je sreća zabranjena i skloni smo osjećati se krivima kao da smo u opasnosti ako smo sretni. Iskrena zahvalnost uklanja ovu zabrinutost. Mada, zahvalnost prema sreći dok je drugog zadesila nesreća, zahtjeva poniznost i hrabrost.

Dolazak kući iz rata

Prijatelji iz djetinjstva su poslani u rat gdje su iskusili neopisive opasnosti i, iako su mnogi bili ubijeni ili ranjeni, dvojica su se vratila neozlijeđeni.

Jedan od njih dvojice je bio miran u sebi. Znajući da je bio sačuvan srećom sudbine i prihvatio je svoj život kao dar, kao izraz milosti. Drugi se počeo opijati s drugim veteranima i ponovo proživljavati prošlost. Volio se hvaliti opasnostima kojima je utekao i herojskim potezima. Za njega je cijelo iskustvo bilo uzaludno…

Ali ljubav također ograničava ravnotežu. Kada jedan partner učini nešto što uzrokuje patnju drugog, povrijeđena osoba mora uzvratiti nečime što uzrokuje sličnu patnju i poteškoće da bi održala ravnotežu davanja i primanja - ali na način koji ne uništava ljubav. Kada se povrijeđena osoba osjeća previše superiornom da bi primijenila odgovarajuću odmazdu koju ljubav zahtjeva, tada je ravnoteža nemoguća i odnos je ugrožen. Na primjer, jedna od teških situacija s kojima se parovi susreću se pojavljuje kada jedno od njih ima ljubavnika/cu. Pomirenje je nemoguće nakon varanja ako jedan partner tvrdoglavo inzistira na vlastitoj nedužnosti, polarizirajući time krivnju i nedužnost.

S druge strane, ako je povrijeđeni partner voljan također postati kriv djelomičnim uzvraćanjem povrede, tada je moguće da se odnos nastavi. Ali ako povrijeđena osoba voli svoga partnera i želi da se njihovo partnerstvo nastavi, uzvraćena bol ne smije biti točno onolika kolika je primljena jer onda se uklanja neravnoteža koja ih veže. Ona ne treba biti ni veća, jer se onda onaj koji je prvobitno nanio bol osjeća povrijeđen i želi se osvetiti, i ciklus povređivanja se nastavlja. Vraćena povreda mora biti malo manja od primljene. Tada su ljubav i pravednost zadovoljeni i razmjena može biti nastavljena. Na taj način ljubav ograničava ravnotežu …

Lažna bespomoćnost

Kada je nekome naneseno zlo, pati bespomoćno. Što je veća bespomoćnost žrtve to više optužujemo počinitelja. Ali povrijeđeni partneri rijetko ostaju potpuno bespomoćni nakon povrede. Obično imaju izbor ili da prekinu odnos, ako je rana prevelika, ili da zahtijevaju ispaštanje od svojih partnera i na taj način okončaju krivnju i omoguće novi početak.

Kada žrtve ne iskoriste mogućnost da poduzmu akciju, tada drugi djeluju za njih - sa razlikom što je šteta i nepravda koju drugi nanesu u njihovo ime često puno gora nego da je žrtva sama nešto učinila. U sistemima ljudskih odnosa potisnuto zamjeranje se kasnije pojavi kod onih koji su najmanje sposobni da se obrane; najčešće kod djece i unuka koji osjećaju ljutnju svojih predaka kao da je njihova vlastita.

Lažna žrtva

Stariji bračni par pohađao je seminar zajedno i prve večeri žena je uzela njihov auto i otišla, pojavivši se ponovo sljedećeg dana točno na vrijeme za početak radionice. Stala je pred muža i objavila pred cijelom grupom, na vrlo provokativan način da je upravo došla od svoga ljubavnika. Kada je ova žena bila u grupi s drugima bila je draga kao i njen muž, pažljiva, suosjećajna i osjetljiva. Ali kada je bila s njim, bila je grozna prema njemu kao što je bila ljubazna prema drugima. Drugi nisu mogli shvatiti što se događa, posebno budući da se njen muž nije branio.

Ispostavilo se da je ova žena kao dijete s majkom i braćom i sestrama poslana na selo tijekom ljeta dok je njen otac ostajao u gradu s ljubavnicom. On i njegova ljubavnica bi ih posjetili s vremena na vrijeme i njegova žena uvijek je bila ljubazna i pogostila ih oboje kao daje sve u redu. Ali iznutra je bila bijesna. Potisnula je svoju ljutnju, bijes i bol, ali ih od djece ipak nije mogla sakriti.

Možemo doći u iskušenje da majčino ponašanje nazovemo velikodušnim, ali to je bila lažna nevinost čije je djelovanje bilo destruktivno. Kćer je osvetila nepravdu nanesenu njenoj majci kažnjavajući svoga muža za očeva djela, ali je isto tako očitovala svoju ljubav prema ocu radeći točno ono što je on radio - ponašala se prema mužu kao što se njen otac ponašao prema majci. Bolje rješenje bi bilo da je majka otvoreno izrazila svoju ljutnju prema mužu. Tada bi on bio prisiljen donijeti odluku ili bi došli do zajedničkog sporazuma ili se rastali.

Kada god žrtva nastavi patiti iako je prikladno djelovanje moguće, uvijek brzo nakon toga pojave se nove nevine žrtve i novi krivci -počinitelji. Iluzija je vjerovati da možemo izbjeći sudjelovanje u zlu držeći se grčevito za nevinost umjesto da učinimo sve što možemo da se odupremo onome tko nam nanosi zlo - čak ako tada i sami nanosimo zlo. Ako jedan partner inzistira na monopolu za nevinost, nema kraja krivici drugog i njihova ljubav se ugasi. Oni koji ignoriraju ili pasivno podnose zlo, ne samo da ne mogu održati nevinost, nego i siju nepravdu. Ljubav zahtjeva hrabrost da postanemo odgovarajuće krivi.

Prerani oprost

Slično tome, prerani oprost sprječava konstruktivni dijalog kada potiskuje ili odlaže sukob i ostavlja da se drugi u obitelji suočavaju s posljedicama. Ovo je osobito destruktivno kada onaj kome je nanesena nepravda pokušava osloboditi krivca od njegove krivnje, kao da žrtva ima tu mogućnost. Ako se želi pomirenje, tada onaj povrijeđeni ne samo da ima pravo zahtijevati nadoknadu i ispaštanje, nego ima i obvezu to učiniti. I počinitelj ne samo da ima obvezu snositi posljedice svojih postupaka, nego ima i pravo na to.

Oprost i pomirenje

Oprost koji istinski liječi, čuva dostojanstvo i krivca i žrtve. Takav oprost zahtjeva da žrtva ne pretjera u svojim zahtjevima; da prihvati odgovarajuću nadoknadu i pokajanje krivca. Bez oprosta koji priznaje istinsko kajanje i prihvaća prikladnu nadoknadu, nema pomirenja…

Predavanje sudbini

Ljudi se ponekad osjećaju krivima kada nešto dobiju na tuđu štetu, čak i kada ništa ne mogu učiniti da to zaustave ili promjene…

I ovdje, svi upleteni su podvrgnuti pritisku za ravnotežom - tko god je primio nešto od sudbine želi to vratiti na isti način, ili kada to nije moguće, tada barem to nastoji nadoknaditi neuspjehom. No, to ostaju uzaludni pokušaji jer je sudbina ravnodušna prema našim zahtjevima i pokušajima za nadoknadom…

Jedina mogućnost tada je pokornost, predavanje sili sudbine, bilo da je to na našu prednost ili štetu. Unutarnji stav koji omogućuje da se ovako predamo možemo nazvati poniznost; tj. skroman oprost i podvrgavanje potpunoj bespomoćnosti. U takvim situacijama, kada se krivac i povrijeđeni podvrgnu neizbježnoj sudbini ponizno, tada okončavaju krivnju i potrebu za nadoknadom. To im omogućava da uživaju u životu i sreći - sve dok žive - neovisno o cijeni koju su drugi platili. To im omogućuje da prihvate svoju smrtnost i teškoće koje život nosi bez obzira na osobnu krivnju ili nedužnost.

Gdje je moj unuk?

Mladić koji je upravo naučio voziti imao je nesreću. Njegova baka na mjestu suvozača bila je smrtno ozlijeđena. Kada je došla k svijesti, u bolnici, trenutak prije nego je umrla pitala je: "Gdje je moj unuk?". Kada su ga doveli rekla je: "Ne krivi sebe. Došlo je moje vrijeme da umrem."

Nepozvana, misao je rasla u njemu sa suzama: "Podvrgavam se nošenju tereta što sam bio instrument tvog umiranja. Kada dođe vrijeme, učiniti ću nešto dobro tebi u spomen." I jednog dana je to i učinio.

Poniznost nam daje ozbiljnost i težinu. Kada osjećamo istinsku poniznost, shvaćamo da ne određujemo mi sami našu sudbinu nego i ona određuje nas. Događaji djeluju nama u prilog ili na štetu prema zakonima čije tajne ne možemo i ne smijemo dokučiti. Poniznost je odgovarajući odgovor na krivnju i sreću u rukama sudbine. Stavlja nas na istu razinu sa onima koji su imali manje sreće, omogućujući nam da ih poštujemo - ne umanjivanjem i zanemarivanjem prednosti koju imamo na njihovu štetu, nego zahvalnim primanjem unatoč visokoj cijeni koju su platili, i tako što ćemo osigurati da i drugi također imaju koristi od toga…

SISTEMSKA SAVJEST VELIKE CJELINE

Kraljevo novo ruho

Na akademskom simpoziju, poznati profesor filozofije dobio je veliki aplauz kada je vrlo suvereno prezentirao stav da je najveća osobna sloboda postignuta kada pojedinac više nije ovisan o nikom drugom.

Kada se aplauz stišao, jedan od sudionika je ustao i rekao glasno s dječjom jednostavnošću: "To nije istina!" Val zaprepaštenja i ogorčenja se proširio prostorijom.

Kada su se slušaoci smirili čovjek je dodao: "Svi mogu vidjeti da smo u svakom trenutku ovisni o mnogo stvari, o zraku koji dišemo, o seljaku koji uzgaja hranu za nas, o prijateljima i obitelji. Svi smo dio veće cjeline i ovisni smo o njoj kao što je ona ovisna o nama. Kakva je to sloboda kada odbijamo vidjeti ono što uistinu jest i kada smo osuđeni živjeti u iluziji da su stvari drugačije nego što uistinu jesu? Sloboda koju ja volim dolazi kada spoznam stvarnost kakva jest i složim se s njom. Tada u punoj mjeri mogu platiti što dugujem i biti slobodan od duga i mogu u punoj mjeri uzeti što mi se nudi i slobodan sam trebati."

Inteligencija sistemske simetrije ljubavi koja djeluje neprimjetno u našim odnosima je čuvar ljubavi. Lakše ju je slijediti nego razumjeti. Prepoznajemo je, ako je to važno za nas, u neznatnim pomacima u nama samima i pažljivim promatranjem naših odnosa. Prepoznajemo njene zakone samo kao posljedice onoga što smo učinili za sebe i druge - s obzirom na to da li ljubav raste ili je oslabljena.

Kako prepoznajemo granice osobne savjesti, gdje nam pomaže, a gdje je moramo nadvladati i kako možemo upoznati inteligenciju Velike Duše koja podupire ljubav, opisano je u sljedećim poglavljima.

To je put poznavanja dobra i zla izvan okvira osjećaja krivnje i nedužnosti, i on je u službi ljubavi…

Teško je precizno objasniti sistemske zakone koji čine da ljubav raste i cvjeta u obitelji. Zakoni ljubavi u obitelji su puno fleksibilniji nego društveni i moralni zakoni koje su izmislili pojedinci i društvo i koji se moraju doslovno poštivati. Također, razlikuju se od pravila igre koja se mogu izmijeniti radi prilagođavanja uvjetima ili nekoj ideji. Zakoni ljubavi su jednostavno prisutni. Ljubav zahtijeva ono što zahtjeva i imuna je na želje pojedinaca da ti zahtjevi ljubavi budu drugačiji. Zakon ljubavi ne može se kršiti kao što se krši zakon, ali zato Zakoni ljubavi mogu skršiti pojedince koji su uporni u ignoriranju ovih zakona. Ako se ne ponašate onako kako ljubav zahtijeva, ona jednostavno vene i umire, a često traži i naknadu za takav nemar.

Pokoriti se Zakonima ljubavi u našim odnosima je čin poniznosti. Suprotno mišljenju da se radi o ograničavanju, ovakvo pokoravanje podupire slobodu i život. To je poput plivanja u rijeci koja vas nosi: ako plivate nizvodno, imate slobodu manevriranja od jedne do druge strane.

Itd., itd., itd...